"Pogubljena renesansa": Kako je sovjetski režim uništio ukrajinsku intelektualnu elitu

Iryna Sieidkhanova, ukrajinska novinarka, piše za tjednik "Demokracija":

Na početku potpune ruske invazije na Ukrajinu, razgovarala sam s grupom slovenskih poznanika i pokušala shvatiti zašto je ruska kultura toliko popularna u Sloveniji, zašto su ovdje tako toplo dočekani otvoreni pristaše Putina i ruskog rata protiv Ukrajine – Zaharova i Netrebko. Naravno, prvo što sam čula bilo je jedno od glavnih načela ruske propagande, koja pomaže ovoj zemlji da održi i produbi svoj utjecaj u svijetu, naime: „kultura izvan politike“.

Prvo, to jednostavno nije istina. Sam Putin, u svom govoru na Valdaju (24. listopada 2014., Soči), kulturu, znanost i obrazovanje nazvao je alatima „meke moći“ za utjecaj na međunarodne odnose. Dakle, ruska kultura je uvijek svojevrsni „trojanski konj“: prvo se pojavljuje balet, a zatim tenkovi (parafrazirajući suvremenu ukrajinsku spisateljicu Oksanu Zabužko).

Drugo, željela bih razmotriti još jedan argument: „Mi poznajemo rusku kulturu, ali što vi imate? Ukrajina nema što ponuditi svijetu.“

O tome ćemo razgovarati. Namjerno ću se usredotočiti na događaje posljednjih sto godina, jer vjerujem da je to razdoblje dovoljno da shvatite razmjere i sustavnost ruske politike (i svih njezinih prethodnika). Zapravo, Rusi su puno ranije počeli aktivno uništavati Ukrajince kao naciju - početkom 18. stoljeća, za vrijeme vladavine Petra I. Zato će ovaj članak biti zanimljiv i onim „stručnjacima“ koji procjenjuju rusku agresiju na Ukrajinu isključivo na temelju događaja nakon 2022. Nije dovoljno uzeti u obzir samo 2014. ili čak 1991. godinu.

Gušenje ukrajinskog jezika i identiteta

Tijekom proteklih stotinu godina, Rusija - u svojim raznim oblicima (carstvo, SSSR i moderna federacija) - sustavno je djelovala protiv ukrajinskog naroda ne samo vojnim već i kulturnim sredstvima. To nisu izolirani slučajevi represije; to je dosljedna politika uništavanja ukrajinskog identiteta. Kada govorimo o uništenju, mislimo na fizičko istrebljenje inteligencije, stroge jezične zabrane (preko 400 godina ukrajinski jezik bio je podvrgnut 134 zabranama ili ograničenjima; 135. se događa upravo sada), iskrivljavanje povijesti i bestidno prisvajanje ukrajinskih ličnosti i njihovih postignuća.

U 19. stoljeću Rusko Carstvo počelo je ukrajinski jezik i kulturu smatrati ozbiljnom prijetnjom. Pojavio se koncept „Male Rusije“ (Malorossiji), koji se s vremenom počeo koristiti za naglašavanje ovisnosti Ukrajinaca o Moskvi. Vrlo brzo, naziv „Mala Rusija“ pretvorio se iz geografskog termina u ideološko sredstvo, koje su kasnije podržali ruski pisci (Puškin, Krilov).

Publikacije na ukrajinskom jeziku - i književne i znanstvene - bile su strogo ograničene, dok su nas pokušavali uvjeriti da nismo zasebna nacija s vlastitom kulturom i tradicijama (koje su, zapravo, bogatije i drevnije od ruskih), već samo dio „jedinstvene ruske nacije“, a naš ukrajinski jezik nazivan je „nerazvijenim dijalektom ruskog“.

Ukrajinski i ruski nisu slični; nisu „gotovo isti jezik“!

Želim naglasiti ovo: ukrajinski i ruski nisu slični, unatoč propagandnim narativima. Mi Ukrajinci razumijemo ruski ne zato što je to „gotovo isti jezik“, već zbog imperijalnog pritiska i kolonijalnog utjecaja. Potvrđuje činjenicu također to da Rusi ne razumiju ukrajinski.

Divim se činjenici da su, unatoč svim pokušajima uništenja ukrajinskog identiteta, naš jezik i kultura preživjeli i razvili se - iako je za to bila potrebna izvanredna hrabrost. S obzirom na današnje ruske zločine, koje cijeli svijet promatra, možemo samo zamisliti što su činili u tim vremenima kada se ti zločini nisu mogli lako dokumentirati.

Ukrajinska kulturni preporod nakon Revolucije 1917. i pogubljena renesansa

Nakon revolucije 1917. godine, Ukrajina je doživjela kratak, ali izuzetno snažan kulturni preporod. U 1920-ima pojavila se generacija pisaca, pjesnika, dramatičara, redatelja i umjetnika koji su uspjeli integrirati ukrajinsku kulturu u europski modernizam. Ova generacija oživjela je stoljetne nade da ukrajinska kultura može postojati kao punopravni fenomen neovisan o ruskom utjecaju.

Naravno, takva situacija nije odgovarala Sovjetskom Savezu. Tridesetih godina 20. stoljeća Staljin je suzbio ukrajinizaciju i pokrenuo masovne represije. Procvat ukrajinske nacije optužen je za „buržoaski nacionalizam“ i „kontrarevoluciju“. Val uhićenja, mučenja, deportacija u kaznene logore i pogubljenja zahvatio je zemlju. Staljinov teror nad Ukrajincima dosegao je vrhunac 1937. godine, posebno u jesen, kada su u Sandarmohu strijeljane stotine zatvorenika, uključujući gotovo cijelu ukrajinsku inteligenciju tog vremena.

Ti su događaji ušli u povijest kao „pogubljena renesansa“. Ukrajinska inteligencija nastojala je europeizirati ukrajinsku kulturu i učiniti je neovisnom od ruskog utjecaja. U biti, ista stvar se događa i danas: mi, Ukrajinci, borimo se za neovisnost, slobodu izbora i pravo da samostalno određujemo svoju sudbinu i sudbinu svoje zemlje.

Također je skandalozno da su sami Ukrajinci počeli shvaćati puni opseg tih zločina tek nakon stjecanja neovisnosti 1991. godine, a neke od tih informacija postale su dostupne tek prije 15-20 godina. Moja generacija upoznala se s imenima poput Valerijana Pidmohilnog, Mikole Kuliša, Lesja Kurbasa, Mikole Hviljovog, Mihajla Drai-Hmare i mnogih drugih tek u odrasloj dobi. To nisu bile sporedne figure, već intelektualna elita ukrajinske nacije, koja je sustavno i masovno uništavana.

Točan broj žrtava Staljinovih represija protiv ukrajinske inteligencije još uvijek je nepoznat, iako neki izvori navode brojku od otprilike 30 000.

Ruske metode uništavanja se nikada nisu promijenile

Nakon Drugog svjetskog rata, sovjetske metode se nisu promijenile, niti se mijenjaju u modernoj Rusiji. U 1960-ima i 1980-ima, nova generacija ukrajinskih intelektualnih disidenata progonjena je zbog svog jezika, svojih stavova i hrabrosti u obrani svog prava na samoidentifikaciju.

Pjesnik Vasilj Stus umro je u Gulagu. Mnogi drugi su bili zatvoreni, mučeni, slomljeni i ušutkani. Cilj je, kao i uvijek, bio sustavno lišiti Ukrajince njihovog nacionalnog identiteta.

Strategija kulturne aproprijacije

Paralelno s fizičkom represijom, Rusija je primijenila strategiju kulturnog prisvajanja. Svjetski poznati Ukrajinci proglašeni su „Rusima“, čime je izbrisano njihovo podrijetlo i prisvojena njihova intelektualna baština.

Odličan primjer je umjetnik Kazimir Malevič, rođen u Kijevu, formiran u ukrajinskom kulturnom okruženju i oduvijek svjestan svog ukrajinskog identiteta. Stvorio je brojna djela na ukrajinske teme, uključujući ona koja se odnose na Holodomor 1932.–1933., koji je prepoznat kao genocid nad ukrajinskim narodom. Unatoč tome, još uvijek se često predstavlja kao „ruski avangardist“.

Mikola Gogolj rođen je u Poltavskoj oblasti. Njegovo djelo temelji se na ukrajinskoj kulturi i tradiciji, iako je bio prisiljen pisati na ruskom, inače njegova djela ne bi bila objavljena.

Ilja Repin i Arhip Kuindži također su postali „ruski umjetnici“, unatoč svom ukrajinskom podrijetlu i ukrajinskim temama svojih djela. Serge Lifar, rođeni Kijevljanin i reformator svjetskog baleta, često se prikazuje kao „ruski plesač“, a njegova postignuća su u središtu mita o „velikom ruskom baletu“.

Ruski narativi također su pokušali predstaviti Andyja Warhola, sina imigranata iz ukrajinskih Karpata, kao „jednog od svojih“.

Isto se dogodilo sa znanstvenicima i inženjerima. Igor Sikorski, rođeni Kijevljanin i pionir globalnog helikopterskog zrakoplovstva, desetljećima se smatrao „ruskim dizajnerom“. Serhij Koroljov, Ukrajinac iz Žitomira, ključna figura u sovjetskom svemirskom programu i žrtva staljinističke represije, također je lišen svog ukrajinskog identiteta. Isto je vrijedilo i za Volodimira Vernadskog (akademika), Ivana Puljua (fizičara, istraživača rendgenskih zraka i prevoditelja Biblije na ukrajinski) i mnoge druge.

Mnogi moderni istraživači naglašavaju da su upravo Ukrajinci postavili kulturne, tehničke i znanstvene temelje za većinu sovjetskih dostignuća.Привласнена мелодія

Čak i pjesma «Вставай, страна огромная», koju je SSSR koristio tijekom njemačko-sovjetskog rata (1941. – 1945.) za podizanje morala – i koju putinisti diljem svijeta još uvijek vole pjevati kao odu „ruskom svijetu“ – ukradena je od Ukrajinaca s izmijenjenim tekstom. Njen prototip je pjesma «Повстань, народе мій», napisana 1919. među ustanicima Ukrajinske Narodne Republike. Danas, u eri dekolonizacije i "debratizacije", moramo hitno zahtijevati službeno priznanje te činjenice.

Čak i danas, kada se autorstvo pjesme može lako provjeriti, Rusi jednostavno prevode naše pjesme na ruski i predstavljaju ih kao svoje.

Ruska destruktivna invazija na Ukrajinu

Ruski rat u punom opsegu protiv Ukrajine dokazuje da se dugogodišnja politika agresorske države nije promijenila. Kao i prije, Rusija pokušava uništiti Ukrajince kao naciju, izbrisati naš identitet i uništiti našu drevnu, bogatu kulturu.

Godine 2016. ruski snajperist ubio je svjetski poznatog opernog pjevača Vasylja Slipaka u Donbasu. Godine 2022. poginuo je Artem Datsyshyn, baletan i solist Nacionalne opere Ukrajine, poznat diljem svijeta. Izvanredni koreograf Oleksandr Shapoval također je poginuo na prvim crtama braneći svoju domovinu.

Godine 2023., spisateljica Viktoria Amelina, koja je dokumentirala ruske ratne zločine, umrla je od rana zadobivenih tijekom ruskog raketnog napada na Kramatorsk.

Ove godine se na frontu dobrovoljno prijavio i jedan od najboljih suvremenih ukrajinskih pisaca, Andrij Ljubka, koji je više puta posjetio Hrvatsku, Bosnu, Sloveniju, Srbiju. Cijela Ukrajina mu iskreno želi da ostane živ i neozlijeđen.

Od 2022. godine Rusija je ubila preko 250 kulturnih osoba i umjetnika, kao i 119 novinara i medijskih djelatnika.

Ponašanje Rusije prema Ukrajini ponavlja se iz stoljeća u stoljeće: vječni agresor nastoji uništiti ukrajinsku kulturu i identitet, a ono što ne može uništiti, prisvaja sebi. Zato je ovaj rat za Ukrajinu egzistencijalan – ne radi se samo o teritoriju, već o samom pravu na postojanje kao nacija sa svojom kulturom, jezikom i pamćenjem.

Sve to daje odgovor na pitanje: "Što Ukrajina može ponuditi svijetu?"

Imamo puno toga za ponuditi - raznoliko i vrijedno. Podržite naš otpor i pomozite nam da preživimo i živimo bez straha da će opet doći da nas unište.